music

четвртак, 31. март 2011.

T. S. Eliot - Hamlet

Malo je kritičara zastupalo mišljenje da je "Hamlet"-komad primaran problem, a Hamlet-ličnost tek sekundaran. Hamlet-ličnost je oduvek predstavljao naročito iskušenje za onu najopasniju vrstu kritičara: za kritičara koji po prirodi poseduje duh kreativnog svojstva, ali koji se zbog izvesnih slabosti svoje stvaralačke snage bavi kritikom. Takvi duhovi često nalaze u Hamletu naknadu za odsustvo  vlastite umetničke realizacije. Takav je duh imao Gete koji je od Hamleta načinio Vertera; takav je duh imao i Kolridž koji je od Hamleta načinio Kolridža. I možda se nijedan od njih, dok je pisao o Hamletu, nije sećao da je njegov prvi zadatak da prostudira umetničko delo. Vrsta kritike koju su za sobom ostavili Gete i Kolridž pišući o Hamletu je ona vrsta koja najviše vodi na pogrešan put. Zato što su obojica nosili u sebi nepobitnu kritičku prodornost i obojica učinili svoje kritičke aberacije smislenijim na taj način što su, podstaknuti vlastitom kreativnom obdarenošću, zamenili Šekspirovog Hamleta svojim. Treba da budemo zahvalni što ovaj komad nije privukao pažnju Voltera Pejtera.
Dva pisca našega vremena, g. J. M. Robertson i g. Stol, profesor na Univerzitetu u Minesoti, objavili su dve knjige koje se mogu pohvaliti time da su skrenule pažnju u drugom pravcu. Gospodin Stol nam čini uslugu kada nas podseća na napore kritičara sedamnaestog i osamnaestog veka* (* Uzgred budi rečeno, nikada nisam naišao na uverljivo pobijanje onih zamerki koje je Tomas Rajmer učinio "Otelu") primećujući da su "oni znali manje o psihologiji od novijih hamletivskih kritičara, ali su zato po duhu bili bliži Šekspirovoj umetnosti; i zato što su radije insistirali na značaju celokupnog efekta, negoli na značaju glavne ličnosti, bili su na svoj starinski način bliži tajni dramske umetnosti uopšte".

Umetničko delo se ne može tumačiti kao umetničko delo; tu nema šta da se tumači; jedino ga možemo kritikovati u odnosu na izvesne uzore ili porediti sa drugim umetničkim delima; a što se tiče "interpretacije", glavni zadatak se sastoji u iznošenju istorijskih činjenica za koje se može pretpostaviti da ih čitalac ne zna. Gospodin Robertson vrlo celishodno ističe da su kritičari podbacili sa svojom "interpretacijom" 'Hamleta' zato što su prenebregli ono što treba da bude sasvim očigledno: da je "Hamlet" slojevito delo, da predstavlja napore čitavog niza ljudi od kojih je svako kako je znao i umeo koristio dela svojih prethodnika. Šekspirov "Hamlet" će nam izgledati sasvim drukčiji ako, umesto da pratimo celokupnu radnju komada onako kako je Šekspir zamislio, budemo shvatili da je njegov "Hamlet" nametnut mnogo grubljem materijalu koji probija čak i u konačnoj formi.
Poznato nam je da je postojao jedan stariji komad od Tomasa Kida (Thomas Kyd), tog izvanrednog dramskog (ako ne i poetskog) genija koji je po svemu sudeći bio pisac dva toliko različita komada kao što su "Španska tragedija" (Spanish Tragedy) i "Arden od Fiveršema" (Arden of Feversham); kako je izgledao taj komad možemo naslutiti na osnovu tri podatka: same "Španske tragedije", Belforestove priče koja je Kidu poslužila kao baza za njegovog "Hamleta" i jedne verzije te iste drame izvođene u Nemačkoj za vreme Šekspirovog života i u kojoj se nalaze očigledni dokazi da ona predstavlja adaptaciju ranijeg komada, a ne onog kasnijeg. Iz ova tri izvora jasno se vidi da je motiv ranijeg komada bio prosto motiv osvete; da je radnju, odnosno odlaganje, kao i u "Španskoj tragediji" prouzrokovala teškoća, da se ubije monarh okružen stražom; i da je Hamletovo "ludilo", da bi se prikrila sumnja, bilo lažno, ali uspešno izvedeno. U konačnoj Šekspirovoj verziji postoji motiv važniji od motiva osvete koji izrazito "otupljuje" motiv osvete; odlaganje nije objašnjeno ni nužnošću ni efikasnošću, dok "ludilo" ne da uljuljkuje, već podstiče kraljevu sumnju. U stvari ova promena nije dosledno izvedena da bi bila ubedljiva. Zatim, postoje verbalne paralele tako slične "Španskoj tragediji" da nema nikakve sumnje da je Šekspir mestimice samo menjao Kidov tekst. I konačno postoje neobjašnjene scene - između Polonija i Laerta i Polonija i Rejnalda - za koje ima malo opravdanja; te scene nisu u stilu Kidovog stiha, a nije sasvim sigurno ni da su u stilu Šekspirovom. Gospodin Robertson veruje da su one uzeteiz originalnog Kidovog komada koji je preradila neka treća ruka, možda je to bio Čapman, pre nego što se Šekspir dotakao komada. I on zaključuje sa dosta opravdanih razloga da je prvobitni Kidov komad, kao i neke druge drame osvete, imao dva dela od po pet činova. Konačni zaključak čitave studije g. Robertsona verujemo da je nepobitan: Šeksirov "Hamlet", ukoliko jeste Šekspirov, je komad koji se bavi time kako majčin greh deluje na sina i iz koga se vidi da Šekspir nije bio u stanju da uspešno nametne svoj motiv "neukrotivoj" materiji starog komada.
O neukrotivosti nema nikakve sumnje. I ne samo što "Hamlet" nije ni izbliza Šekspirovo remek-delo, on sasvim sigurno predstavlja promašaj u umetničkom smislu. Taj komad je na razne načine zagonetan i budi nemir kao nijedan drugi. Od svih je naduži i vrlo verovatno da je Šekspir u njega uložio najviše truda; pa ipak je u njemu ostalo površnih i nepovezanih scena koje zapaža čak i nemiran posmatrač. versifikacija varira. Stihovi kao što su:
Look, the morn, in russet mantle clad,
Walks o'er the dew of yon high eastern hill, *
(* Gle, zora u riđem ogrtaču
Korača po rosi visa na istoku)
podsećaju na Šekspirovog "Romea i Juliju". A ovi redovi spadaju u njegovu zrelu poeziju (V čin, II scena) :
Sir, in my heart there was a kind of fighting
That would not let me sleep...
Up from my cabin,
My sea-gown scarf'd about me, in the dark
Grop'd I to find out them: had my desire:
Finger'd their packet!*
(Gospodine, srce mi je bilo poprište neke borbe,
Od koje sna ne imadoh...
I tako napustih kabinu,
Prebacih mornarski ogrtač, pa u mraku
Tumarah da im uđem u trag: i želja mi bi uslišena;)

I zanatska strana i misao su nestabilni. Sigurno smo u opravdanost činjenice da ovaj komad, sa onom drugom izrazito zanimljivom dramom "neukrotive" materije i začuđujuće versifikacije, "Merom za meru", svrstamo u onaj period krize posle koga sleduju uspele tragedije sa kulminacijom u "Koriolanu". Možda "Koriolan" nije onoliko zanimljiv koliko "Hamlet", ali zato sa "Antonijem i Kleopatrom" spada među artistički najuspelije Šekspirove komade. I verovatno najveći broj ljudi smatra "Hamleta" za umetničko delo zato što nalazi da je zanimljivo, a ne smatra ga zanimljivim zato što to jeste umetničko delo. "Hamlet" je "Mona Liza" literature.
Uzroci "Hamletovog" neuspeha ne mogu se videti na prvi pogled. Gospodin Robertson je nesumnjivo u pravu kada zaključuje da je osnovna emocija komada osećanje sina prema grešnoj majci:
"Ton kojim govori (Hamlet) je ton čoveka koji pati zbog majčinog pada...Majčin greh je skoro nepodnošljiv motiv za jednu dramu, ali bilo je nužno da se on podrži i istakne da bi pružio psihološko rešenje, ili tačnije, da bi ga nagovestio."
Međutim, ovo nikako ne iscrpljuje priču. Nije tu samo "majčin greh" ostao nesavladan kao što je Šekspir umeo da savlada Otelovu sumnju, Antonijev ljubavni zanos, ili Koriolanov ponos. Verovatno bi se i ova tema izlila u tragediju kao što su ove pomenute, nedokučive, celovite, suncem obasjane. "Hamlet" je kao i soneti pun neke materije koju pisac nije bio u stanju da izvuče na svetlost dana, da je misaono poveže i umetnički uobliči. A ako potražimo to osećanje, zaključujemo da ga je, kao i u sonetima, vrlo teško lokalizovati. Ne možete prstom da ukažete na njega u monolozima; i zbilja, ako se unesete u dva čuvena monologa videćete da je versifikacija Šekspirova,a sadržinu bi mogao da prisvoji neko drugi, možda pisac komada "Osveta Bisi d'Ambuaza" (Revenge of Bussy d'Ambois), čin V, scena I. Ne nalazimo Šekspirovog "Hamleta" ni u akciji, ni u bilo kom citatu koji bismo izabrali u onoj meri u kojoj ga nalazimo u jednom nezamenljivom tonu za koji, opet, sasvim sigurno možemo tvrditi da se ne nalazi u ranijem komadu.
Jedini način da se izrazi emocija u umetničkoj formi jeste da se nađe "objektivni korelativ"; drugim rečima, grupa predmeta, izvesna situacija, lanac događaja, koji bi predtavljali formulu te određene emocije; i to tako da kad su dati spoljni faktori, koji moraju da se završe u čulnom iskustvu, emocija se neposredno evocira. Ako prostudirate bilo koju Šekspirovu uspeliju tragediju, naići ćete tačno na takav ekvivalent; zaključićete da vam je duševno stanje ledi Magbet dok hoda u snu preneto veštom akumulacijom zamišljenih čulnih impresija; Magbetove reči kada saznaje za smrt svoje žene pogodiće nas kao da su automatski proizašle iz poslednjeg od čitavog nizda datih događaja. Umetnička "neizbežnost" leži u toj potpunoj adekvatnosti spoljneg prema emotivnom; a to je tačno ono što nedostaje "Hamletu". U Hamletu (čoveku) dominira emocija koja se ne može izraziti zato što je preterana u odnosu na činjenice kako se one pijavljuju. Pretpostavljena identifikacija Hamleta sa njegovim piscem zaista i postoji u ovom smislu: Hamletova pometenost zbog odsutnosti objektivnog ekvivalenta njegovim osećanjima predstavlja produženje stvaraočeve pometenosti suočenog sa svojim umetničkim problemom. Hamlet je suprostavljen teškoći što njegovo gađenje izaziva njegova mati, s tim što ona nije adekvatan ekvivalent tom osećanju; njegovo gađenje je obavija i premašuje. Tako on ne može da razume to osećanje; nije u stanju da ga objektivizira i zato ono ostaje da truje život i ometa akciju. ne postoji akcija koja bi mogla da ga zadovolji; ma šta Šekspir činio sa fabulom, ona ne može da izrazi hamleta umesto pisca. Takođe se mora primetiti da sama priroda donnees problema isklučuje objektivnu ekvivalenciju. Da bi se Gertrudin zločin uzdigao na visinu valjalo je naći formulu za jednu sasvim drukčiju emociju u Hamletu; baš zato što je njen karakter do te mere negativan i beznačajan ona kod Hamleta izaziva osećanje koje nije u stanju da ispolji.
Hamletovo "ludilo" nalazilo se Šekspiru na domaku ruke; u ranijem komadu ono je prosto bilo ratno lukavstvo  i možemo pretpostaviti da ga je publika do kraja tako i shvatala. Jer je za Šekspira ono manje nego ludilo, a više nego pretvaranje. Hamletovo vetropirstvo, ponavljanje fraza, igra reči nisu deo smišljenog, planskog pritvorstva, već jedan oblik emotivnog olakšanja. U Hamletu-ličnosti to ludilo je emotivno lakrdijanje koje ne može da nađe oduške u kaciji; za dramatičara ono je emotivno lakrdijanje koje on nije u stanju da izrazi umetnički. Bilo da je ekstatično ili depresivno, koje nema svoj predmet, ili ga je premašilo, intenzivno osećanje je nešto što je poznato svakoj senzibilnoj osobi, ono je van sumnje predmet studije za patologe. Često se javlja u mladim godinama; prosečan čovek uspavljuje takva osećanja, ili ih tako podešava kako bi odgovarala poslovnom svetu; svojom sposobnošću da učini svet intenzivnijim shodno svojim emocijama umetnik ih održava živim. Laforgov Hamlet je mladić; Šekspirov Hamlet nije, on nema to objašnjenje i opravdanje. Moramo prosto konstatovati da se u ovom slučaju Šekspir dotakao jednog problema koji je premašio njegove snage. Zašto ga se uopšte latio, ostaje nerešiva zagonetka; kakvo iskustvo ga je prinudilo da pokuša da izrazi ono neizrecivo užasno, nikada nećemo moći doznati. Potrebno nam je vrlo mnogo podataka iz njegove biografije; želeli bismo da saznamo, da li je i kada, da li pre ili za vreme nekog svog ličnog doživljaja, čitao Montenja, II, XII, "Apologiju Rajmonda Sebonda" (Apologie de Raimond Sebond). I na kraju, morali bismo da znamo nešto što je po zakonu hipoteze nesaznatljivo, jer pretpostavljamo da se radi o doživljaju koji je, kao što je nagovešteno, prevazilazio činjenice. Morali bismo da shvatimo stvari koje ni sam Šekspir nije shvatao.

1919.

Iz knjige "T. S. Eliot - Izabrani tekstovi" (Prosveta, 1963, Beograd) 

5 коментара:

  1. Hrabar i pametan esej. Propustio sam njegove eseje na studijama, jer je bio izborni pisac esejista. Pa sam izabrao Valerija. Hvala na postu.

    ОдговориИзбриши
  2. Nema na čemu. Nemamo ga ni mi u programu, ali mi je esej bio jako zanimljiv (iako, kao pozitivista, neke irelevantne stvari suviše naglašava). Postovaću još njegovih eseja (iako su obimni, i "prevaziđeni"). Btw, deo za Getea i Kolridža me uvek slatko nasmeje :D

    ОдговориИзбриши
  3. Da, da, za Kolridza posebno :) Pa dobro, to je slucaj sa mnogim vrhunskim stvraraocima. Nabokov, na primer, koliko god da pametno zvuci u esejima, cesto preteruje u ocenama i pravi ponekad ozbiljna metodoloska zastranjenja. Kao i Sartr, na kraju krajeva.

    ОдговориИзбриши
  4. Haha, kao da si znao da mi je Nabokov trn zbog tih eseja njegovih (tačnije, zbog toga što napada Dostojevskog, uz smešne argumente). A Sartra ne osećam, nema kamijevsku jačinu u izrazu i emociji.

    ОдговориИзбриши
  5. Слажем се потпуно. Свиђа ми се како је урадио Пруста и Толстојеву "Ану", али је скроз прсао код "Ивана Иљича". А још потпуније се слажем око коментара за Сартра. Ја ценим Сартра као писца и филозофа, али је као критичар тврдоглав, искључив,неретко звучи као да је баш затуцан. Ками је за њега велики тата. :)

    ОдговориИзбриши