Dekonstrukcija

Termin nastao krajem šezdesetih, iz potrebe da se, kako kaže njegov tvorac i promotor Žak Derida, za drukčije potrebe prilagodi hajdegerovski izraz Destruktion ili Abbau. Dekonstrukcija se, prevashodno, izdvaja kao pojava/termin po onome što nije (a suvišno je napominjati da ne označava neki banalni čin ili postupak "destrukcije" u književnoj teoriji ili srodnim disciplinama); prema Deridi, ona nije "ni analiza, ni kritika, ni prevođenje", nije ni "čin ili operacija". Dekonstrukcija je nastala i razvijana kao nesistematično, operativno i promenljivo oruđe/strategija/namera unutar korpusa Deridine kritike zapadnjačke filozofije i fenomena govora kao nosioca "metafizike prisustva" ili "izvora": prema ovom autoru, ta metafizika prisustva je samo iluzija, pokušaj da se prevlada temeljna nemogućnost dosezanja ostvarenja izvornog prisustva, punoće (O gramatologiji). Derida, dalje, označava zapadnu filozofsku misao kao logocentrizam - primat govora (mesta punoće, prisustva, identifikacije pojave i značenja) nad pismom, nad tekstom (kao izvedenim, drugorazrednim, kao dopunom). Derida nastoji da pokaže, kroz tumačenja autora kao što su Ruso, Malarme, Huserl, Benvenist, Arto ili Niče, pa i Kant i Hajdeger, da je prisutnost, tzv. "primordijalni izvor", arche (o kojem sanja metafizika) uvek već konstruisan, da je dopunjen i doveden u pitanje - to je jedna od osnovnih dimenzija dekonstrukcije. Iznoseći kako je Pismo, u jednom širem smislu - kao mreža razlika, ugra označavanja - zapravo "preduslov jezika", Derida, tako, dekonstruiše filozofiju, poričući joj bilo kakav primat u odnosu na književnost ili književnu teoriju (Govor i fenomeni, 1967, Margine filozofije, 1972) predočavajući filozofsku argumentaciju kao niz, igru metafora, učinak sistemske upotrebe retoričkih figura. Ali, dekonstrukcija kao specifičan "čin čitanja" dovodi u pitanje i književnoteorijski komentar/analizu, polazeći od toga da ne postoji "metalingvistički metod koji bi...mogao strogo razgraničiti sopstvene mehanizme od jezika na koji se oni primenjuju". Ona (dekonstrukcija) se ne zadovoljava samo "razgradnjom" utvrđenih hijerarhija značenja, poretka tumačenja, već teži da dovede u pitanje "sam sistem pojmovnih suprotnosti koji taj poredak omogućuje" (Kristofer Noris). Budući pokret/proces rasejavanja/raslojavanja tekstova, čin koji sugeriše da "ne postoji ništa izvan teksta", za Deridu je dekonstrukcija u toj meri otporna na definisanje, da se neprestano preobražava kroz metodološku igru "termina-zamena", kroz igru konteksta: otvoreno i nedogmatsko dekonstrukcionističko tumačenje/čitanje ostvaruje se kao razmena tekstualnih energija, unutar koje se javljaju kritički termini kao "trag", "razlika", "himen", "dopuna", "pharmakon", termini koji tako pokazuju da se u tekstu mogu pronaći "samo razlike i tragovi tragova" (Stanovišta - Positions, 1972). Posebno je plodonosna strategija koju "nosi" termin "differance", spoj sastavljen od termina za "razliku" i "odlaganje" (a najtačnije bi se mogao prevesti kao razluka): igra označavanja uvek odlaže oblikovanje značenja, proizvodeći nove razlike. Sa svoje strane, drugo ključno ime koje je promovisalo "dekonstrukcionističku dimenziju", Pol de Man, zagovara tezu o "slepilu i uvidu". Polazeći od kritike kao "metafore za čin čitanja", De Man tvrdi kako kritičari svoje najdublje uvide ostvaruju u trenucima "najveće zaslepljenosti", onda kada se njihova zadata, opšta shvatanja literature sukobe (i diskredituju) u susretu sa konkretnim rezultatima do kojih ih dovodi tumačenje (vidi osobito tekst "Retorika zaslepljenosti"u knjizi Problemi moderne kritike, 1970, gde je na delu "dekonstruisanje" upravo Deridinog tumačenja Rusoa!). Isto tako, De Manova teza, iznesena u knjizi Alegorije čitanja (1979) a povodom Prusta - prevlast metafore kao figure nad metonimijom oblikuje se upravo putem metonimijskog postupka - predstavlja dragocen nalaz o sposobnosti teksta da "potvrđuje i podriva kontrolu nad sopstvenim retoričkim modusom". Značajni zagovornici dekonstrukcionističke dimenzije u kritici i teoriji književnosti su, takođe Dž. Hilis Miler (Tomas Hardi: Udaljenost i želja, 1970), Harold Blum, Džefri Hartman (Kritika u divljini, 1980), Kerol Džekobs (Varljivi sklad, 1978), Džefri Melman (Revolucija i ponavljanje, 1979), Pegi Kamuf, Gajatri Čakravorti Spivak i drugi.

Iz "Rečnika postmoderne" Slobodana Jovanova (Geopoetika, 1999, Beograd)