music

четвртак, 2. децембар 2010.

Čitač poslanice - Luiđi Pirandelo

- Jeste li primili svete redove?
- Ne sve. Samo prvi viši red, red podđakona.
- Ah, podđakona. A šta radi podđakon?
- Čita poslanicu. Drži knjigu đakonu dok ovaj čita evanđelje. Dodaje posude za vreme mise. Drži zdelicu, obavijenu koprenom pre pričešća.
- Ah, znači, vi čitate evanđelje?
- Ne, gospodine. Evanđelje čita đakon. Podđakon čita poslanicu.
- Znači, vi onda čitate poslanicu?
- Ja? Baš ja. Podđakon.
- Čita poslanicu?
- Čita poslanicu.
Šta je tu smešno?
Pa ipak, na prostranom trgu punom vazduha, na kome je pod nogama prolaznika šuštalo uvelo lišće, na trgu koji je čas bio mračan, a čas svetao, stoga što su se na nebu ganjali oblaci da bi odmah potom izgrejalo sunce, stari doktor Fanti uputio je ova pitanja Tomazinu Unciju, koji je nedavno napustio bogosloviju bez redovničke odeće jer je prestao da veruje, s takvim izrazom lica i takvim držanjem da su se svi dokoličari iz mesta, koji su posedali ukrug pred bolničkom apotekom, ili kreveljili, ili zapušili usta, jedva se uzdržavajući da ne prsnu u smeh.
Čim Tomazino ode, praćen kovitlacem uvelog lišća, za njim se razleže smeh, a potom besposločari počeše jedan drugog da zapitkuju:
-Čita poslanicu?
Drugi su odgovarali:
-Čita poslanicu.
I tako su Tomazinu Unciju, koji je napustio bogosloviju kao podđakon bez redovničke odeće jer je prestao da veruje, prišili nadimak >>Čitač poslanice<<.
Čovek može prestati da veruje iz stotinu razloga, ali onaj kome se to desi, obično je, bar u prvom trenutku, ubeđen da je na dobitku. Smatra se srećnim što je, ako ništa drugo, stekao slobodu da čini i kaže izvesne stvari koje ranije, dok je verovao, nije mogao ni da zamisli.
Kada međutim prestane da veruje onaj koga na to nije nagnala neodoljiva žeđ za životom, već žeđ duše što više ne može da se ugasi vinom iz kaleža i osvećenom vodicom, onda takav teže dolazi do ubeđenja da je, izgubivši veru, dobio nešto drugo u zamenu. U najboljem slučaju, on se u pravi mah ne žali da je pretrpeo gubitak, ukoliko uviđa da je izgubio nešto što za njega više ionako nije imalo nikakve važnosti.
Kad je Tomazino Uncio prestao da veruje, izgubio je sve, bolje reći jedino što mu je otac mogao pružiti, zahvaljujući ostavštini jednog starog ujke sveštenika. Sem toga, njegov otac se nije libio da ga išamara, isprebija na mrtvo ime, nekoliko dana liši hleba i vode, izgrdi na pasja kola, prokune. Ali Tomazino je, bled i nepokolebljiv, sve to otrpeo i čekao da se otac uveri kako takav postupak nije pogodan da mu vrati versko ubeđenje i ljubav prema svešteničkom pozivu.
Nije ga toliko bolelo očevo nasilje, koliko prostota samog postupka, tako oprečnog razlogu zbog koga se raspopio.
Ali s druge strane je uviđao kako su njegovi obrazi, leđa, trbuh, ocu u stvari dobro došli da na njima iskali jad i bol koji je i njega razdirao zato što je život sinu bio upropašćen i što je sada ostao u kući, svojima na teretu.
Pa ipak je hteo svima dokazati kako se nije raspopio zato da bi mogao praviti >>svinjarije<< što je otac na fini način razglasio po celom mestu. Zatvorio se u sebe i nije izlazio iz svoje sobice. Katkad bi samo išao u šetnju, potpuno sam, po kestenovoj šumi do ravnice Pjan dela Brita, ili po drumu, između polja do napuštene crkvice Santa Marija di Loreto. Šetao bi zamišljen i nikad ne bi pogledao u oči one koje bi sretao.
    Međutim, tačno je da telo zanemaruje duh koji razdire strašan bol ili razjeda silovito častoljublje, pa tiho, tiho, ne saopštivši mu ništa, počinje da živi odvojenim životom i uživa u svežem vazduhu i dobroj hrani.
Tako je bilo i sa Tomazinom. Dok mu se setni, osetljivi duh utapao u čemernim razmišljanjima, telo mu je, dobro uhranjeno, bujalo kao u kakvog starog opata.
To više i nije bio Tomazino! Bio je Tomazone >>Čitač poslanice<<. Ko god bi ga video, složio bi se s njegovim ocem. Ali u njihovom mestu se znalo kako je jadni mladić živeo i nije bilo žene koja bi se mogla pohvaliti da ju je on pogledao, pa ni krišom.
Ne osećati više da postojiš. kao kamen, kao biljka, ne sećati se više ni sopstvenog imena, živeti da bi se živelo, a ne biti svestan da živiš, kao životinja, biljka, živeti bez uzbuđenja, želje, uspomena, misli, bez ičega što bi dalo smisao, vrednost tvom životu. Eto, ležati ovako na travi, sa rukama pod glavom, gledati plavetno nebo i bele, bleštave oblake, pune sunca, slušati vetar koji u krošnjama kestenova šumori kao more, i u tom hujanju vetra i u tom šumoru osećati, kao iz neke beskrajne daljine, ništavnost svega i zlopatničku čamotinju života.
Oblaci i vetar.
Da, ali važno je bilo uvideti da je ono sjajno što plovi po bezmernom nebeskom plavetnilu, zaista oblak. Je li oblak svestan svog postojanja? Zna li za njega drvo i stenje, koje ni za sebe ne zna da postoji?
A on, pošto je zapazio oblake, može da razmišlja - a zašto da ne? - i o promenama kojima je podložna voda, što se prometne u oblak da bi se potom opet pretvorila u vodu. Ove promene može objasniti svaki i najbedniji profesorčić fizike, ali ko će objasniti razloge stvari?
Tamo u kestenovoj šumi čuju se udarci sekire, onda u rudniku udarci pijuka.
Izbušiti breg, oboriti drveće da se sagrade kuće. Tamo, u ovoj varoši na bregu, druge kuće. Trud, brige, umor, svakojake muke, a zašto? Da bi se podigao krov nad glavom i da bi se potom iz tog krova izvio pram dima koji se začas rasprši u ništavilu prostora.
Tom dimu je slična svaka ljudska misao, svako sećanje.
Ali pred širokom slikom prirode, sred te ogromne zelene ravnice pune hrastova, maslina i kestenova, ravnice koja se odronila sa strmeni Ćimina sve do Tiberinskog podolja, tamo dole u daljini, osećao je kako mu se duh malo-pomalo razgaljuje i bol prelazi u blagu, pomirljivu setu.
Sve obmane i varke, i bol i radost, i nade i želje ljudske činile su mu se ništavne i kratkovečne pred onim nečim što izbija iz stvari koje traju i sve to nadživljavaju, ravnodušne i spokojne. U večnosti prirode pojedinačna ljudska dela izgledala su mu slična promenama koje nastaju među oblacima. Dovoljno je bilo baciti pogled na visoke gore s one strane podolja, tako daleko, daleko, obavijene koprenom magle na obzorju, lake i gotovo vazdušaste u vreme sunčevog smiraja.
Ah, taštino ljudska! Ti likuješ i kličeš zato što je čovek poleteo kao ptičica! A, eto, pogledajte samo kako ptičica leti: prostodušno, razdragano i lagodno, a pri tome neusiljeno cvrkuće od sreće. Sad se setite smešnog aparata što zuji i preneraženosti, zebnje, smrtne strave i more čoveka koji hoće da podržava ptičicu! Ovako šušanj krila i ćurlik, onako brundavi, smrdljivi motor i slika smrti pred očima. Motor se pokvari, motor stane, zbogom ptičice!
-Čovek - govorio je Tomazino Uncio ležeći na travi - prestaje da leti. Zašto i hoće da leti? I kad je to leteo?

Odjednom se po celom mestu proširi vest koja sve zaprepasti: Tomasina Uncija >>Čitača poslanice<<, najpre je ošamario, a onda pozvao na dvoboj poručnik De Venera, komandant jedne vojne jedinice, jer je, odbivši da objasni zašto, priznao da je dobacio: >>Glupačo!<< gospođici Olgi Faneli, poručnikovoj verenici, sinoć, kad ju je sreo na putanji što vodi u crkvicu Santa Marija di Loreto.
Ljudi su se zapanjili, i ta zapanjenost, pomešana sa zluradošću, skrivala se iza ponekog pitanja o ovoj ili onoj činjenici, da se odmah ne ispolji neverica.
-Tomazino! Pozvan na dvoboj? Kazao je >>glupačo<< gospođici Faneli? Priznao? Bez objašnjenja? I prihvatio je poziv?
-Eh, zaboga, pa nije ga, valjda, baš ošamario!
-Hoće li prihvatiti dvoboj?
-Hoće. Zakazan je za sutra. Dvoboj pištoljima.
-Sa poručnikom De Venera izlazi na dvoboj pištoljima?
-Na dvoboj pištoljima.
Dakle, sigurno je bio po sredi veoma ozbiljan razlog. Svi su se saglasili da je bez sumnje u pitanju velika strast koja je dosad zatajivana, Možda joj je dobacio: >>Glupačo<< zato što je, umesto da voli njega, volela poručnika De Veneru. To je jasno! I zaista svi su u mestu smatrali da se samo glupača može zaljubiti u smešnog De Veneru. Ali, razume se, tako nešto bi se De Veneri činilo neverovatnim i zato je od Tomazina tražio objašnjenje.
Međutim, gospođica Olga Faneli, sa svoje strane, klela se sa suzama u očima svim što joj je najmilije na svetu da tako nešto ne može biti razlog uvrede, jer je samo dva-tri puta videla tog mladića, koji je, uostalom, nikad nije ni pogledao i ni najmanjim znakom stavio do znanja da prema njoj gaji tu strasnu, tajnu ljubav o kojoj svi govore. Ne! Uopšte ne! To nije bio pravi razlog ovog ispada, bez sumnje se nešto drugo iza toga krilo! Ali šta? Ne može čovek tek tako jednoj gospođici u lice dobaciti da je glupača.
Ako su se svi, a naročito otac i majka, dva sekundanta, De Venera i sama gospođica mučili da dokuče zašto je Tomazino Uncio napravio ovako uvredljiv istup, više od svih se mučio sam Tomazino što nije mogao da otkrije razloge svog postupka, jer je bio ubeđen da mu niko ne bi verovao kad bi ih otkrio, štaviše svima bi se činilo kako se, sem toga što se pravio tajanstven, još i sprda.
Ko bi, u stvari, mogao poverovati da je on, Tomazino Uncio, pre izvesnog vremena, zapavši u nekakvu duboku setu, počeo da oseća veliku nežnost i sažaljenje prema svemu što na ovom svetu postaje i ima tako kratak vek, očekuje propast i smrt, a ne zna zašto je to tako. Ukoliko su oblici života bili mekušniji, neotporniji, neizdržljiviji, utoliko se više nad njima raznežavao, katkad čak i do suza. Oh, na koliko se sve načina život uobličava i svaki njegov oblik je neponovljiv, jedinstven, nikad dva nisu ista. Do tog rađanja brojnih raznovrsnih oblika života dođe začas, katkad se to desi u jednom danu, na sičušnom deliću prostora, okruženom nepoznatim, ogromnim svetom i nedokučljivom tajnovitošću življenja. Rađaju se i mrav i mušica i travka. Mrav u svetu, u svetu, mušica, travka. Travka iznikne, raste, stasa, vene i tako neprestano, ali više nikad neće iznići ta ista travka, nikad.
Eto, tako je Tomazino bezmalo celog meseca iz dana u dan pratio razvoj kratkovečnog života, upravo nežnošću, gledao je kako biljčica polako raste okružena drugim rastinjem, još nižim. Video je kako najpre snebljivo niče, podrhtavajući na povetarcu, tanušna između dve stene, gotovo kao da zazire od sveta, a istovremeno ljubopitljivo želeći da se divi prizoru koji se pruža tamo na zelenoj, beskrajnoj ravnici. Zato, hajde rasti samo sve više u visinu, rasti odvažno, smelo, sa rumenkastom perjanicom na vrhu, sličnoj petlovoj kresti.
    I pošto je svakoga dana jedan, dva sata posmatrao život te travke i s njom se saživeo, povijao se i on kao i ona na najmanjem povetarcu. Katkad bi dojurio u polje, strepeći da je ne slomi jak vetar ili da neće stići na vreme da je zaštiti od stada koza, koje su svakog dana u isto vreme prolazile iza crkvice i često se nakanjivale da između kamenja obrste poneki busen trave. Do sada su i vetar i koze poštedeli njegovu travku. I Tomazinova radost što je jednako nalazi tu, sa njenom kočopernom perjanicom, bila je neizreciva. Milovao ju je, gladio nežno sa dva prsta, gotovo kao da je želi zakriliti dušom i dahom, a kad bi je uveče napuštao, poveravao bi je prvim zvezdama koje bi se javljale na nebu u sumračje, da bi sa ostalima bdele nad njom noću. I u mašti bi izdaleka video svoju travku, između dva kamena, pod gustim, gustim rojevima zvezda, koje su blistale na mračnom nebu i nad njom bdele.
Pa lepo, tog dana, kada je u uobičajeno vreme pošao da jedan sat provede sa svojom biljčicom, na nekoliko koraka pred crkvicom primetio je da na jednom od ona dva kamena sedi gospođica Olga Faneli, koja se, možda, tu malo odmarala pre nego što će produžiti put.
Tomazino je zastao ne usuđujući se da se približi i očekujući da se gopođica odmori i ode. Tako je i bilo. Posle malo vremena, gospođica je ustala, jer joj možda nije bilo prijatno što je primetila da je on uhodi. Osvrnula se, zatim je nesvesno pružila ruku, i iščupala upravo onu travčicu, stavila je u usta iz kojih je izvirala perjanica pri vrhu vlati i počela da se njiše.
Tomazino Uncio se osećao kao da mu je neko iščupao srce iz nedara i nije se mogao uzdržati da gospođici ne dobaci: >>Glupačo!<< kad je prošla pored njega sa biljčicom u ustima.
Dakle, je li mogao reći da je gospođicu uvredio zbog jedne travke?
I poručnik De Venera ga je ošamario.
Tomazinu je već bio dosadio ovaj besciljni život, već mu je dosadio teret glupog, trošnog tela, dosadile šale koje su svi pravili na njegov račun i koje bi bile još gluplje i zajedljivije da je posle primljenih šamara odbio da izađe na dvoboj. I zato ga je prihvatio, ali jedino pod uslovom da borba bude izuzetno teška. Znao je da je poručnik De Venera odličan strelac. To je dokazivao svakog jutra za vreme obuke na strelištu. Zato je Tomazino i predlagao dvoboj pištoljima, sutradan ujutru, u zoru, upravo tamo, na ograđenom prostoru strelišta.

    Kuršum u grudi. Rana u prvi mah nije izgledala tako opasna, ali se pozledila. Kuršum je prosvirao pluća. Groznica, buncanje. Četiri dana i četiri noći očajničkih pokušaja da se spase.
Kad su najzad lekari izjavili da više nema nade, gospođa Uncio, veoma pobožna žena, poče moliti, preklinjati sina da se bar pred smrt obrati bogu. I Tomazino, da zadovolji majku, pristade da primi ispovednika.
Kad ga je ovaj na samrtničkoj postelji upitao:
-Zašto, sinko? Zašto si to učinio?
Tomazino, sa poluotvorenim očima, jedva čujnim glasom, sa uzdahom koji je ujedno bio i blagi osmeh, odgovori jednostavno:
-Oče, zbog jedne travke...
I svi su mislili da je do poslednjeg trenutka buncao.

Iz knjige "Luiđi Pirandelo - Novele" (Reč i misao, 1963, Beograd) 

Нема коментара:

Постави коментар