music

среда, 4. мај 2011.

Horhe Luis Borhes - Samoubica

Neće ostati u noći nijedna zvezda.
Neće ostati noć.
Umreću i sa mnom zbir
Nepodnošljive vasione.
Izbrisaću piramide, medalje,
Kontinente i lica.
Izbrisaću nagomilanu prošlost.
U prah ću pretvoriti istoriju, u prah
                                        praha.
Posmatram poslednji zalazak sunca.
Čujem poslednju pticu.
Nikome ništa zaveštavam.

уторак, 3. мај 2011.

Horhe Luis Borhes - Prizivanje Džojsa

Rasuti u rasutim prestonicama,
samotni i brojni,
igrali smo se prvog Adama
koji je stvarima dao ime.
Na prostranim padinama noći
koje se graniče sa zorom
tražili smo (još pamtim) reči
Meseca, smrti, jutra
i drugih navika čovekovih.
Bili smo imažinizam, kubizam,
tajni skupovi i sekte
koje veličaju lakoverni univerziteti.
Izmislili smo izostavljanje interpunkcije,
izbacili velika slova
i strofe u obliku golubice
aleksandrijskih bibliotekara.
Pepeo - trud naših ruku
i živa vatra naša vera.
A ti si, za to vreme,
u gradovima izgnanstva,
onog izgnanstva koje beše
tvoje omraženo i omiljeno oruđe,
kovao oružje svoje umetnosti,
gradio svoje mučne lavirinte,
infinitezimalne i nedovršene,
divno beznačajne,
nastanjenije od istorije.
Umrećemo a nećemo ugledati
dvoliku zver i ružu
što su u centru tvog lavirinta,
ali sećanje ima svoje talismane,
svoje odjeke Vergilija,
i tako na ulicama noći traje
tvoj veličanstveni pakao,
toliki tvoji ritmovi i metafore,
blago tvoje tame.
Šta mari sav naš kukavičluk
ako na zemlji postoji samo jedan hrabar čovek,
šta mari tuga ako je u vremenu bio neko
ko je sebe smatrao srećnim,
šta mari moja izgubljena generacija,
to mutno ogledalo,
ako je tvoje knjige opravdavaju.
Ja sam oni drugi. Ja sam svi oni
koje je iskupila tvoja uporna savesnost.
Ja sam oni koje ti ne poznaješ a spasavaš ih.

субота, 30. април 2011.

Mirko Jovanović - Crvena

S prolećima pred sobom ne mogu da se ponesem,
Ni vreće gnjilih leta na leđima da prtim,
Oči mi navek krvave, krijem da rukama tresem,
Ne pijem, grizem vino, skupa s kristalom krtim.

Utroba isečena mi i preklan odmucaj srca
Nestajem, dakle postojim. Mislim, dakle se ne nadam.
Lipti crveni mesec iz guke neba što puca,
Smešan s mastilom sipe na ovo dno mora padam.

Ne vidim krljušt zvezda, ni bele trbuhe ptica
Ni udice-vešala skrivena u kosturima korala.
Ne osećam da se pletem u liru alginih žica,

Da ne pevam - pesme se s glasa kao sa zmije svlače.
Osećam samo: ne voleh, iz školjke me ljubav krala;
Sunce se ne rađa nikad - to noći strv se rastače.

Mirko Jovanović - Ropska

Sve su mi uzeli mila
I slavu imena carskog
I pred srcem božije rebro
Noć mi s meseca otkovala srebro
I s Istoka Danicu ko zub izbila
Rđa mi s jajeta kantarskog
Sljuštila gvozdenu ljusku
Više ne znam šta je mera
Izgubljen sam: bez severa
Gladan - vrane žito ukljuvale
Oluje mi krov mila oduvale
I go sam ti na žezi i pljusku
I mrazu što reže kao britva
Greje me samo još molitva
Da tebe neće da mi odnesu
Drugo mila nek odneli sve su

Uzeli su mi mila sve
I more koje sam sanjao
I zelenu obalu preko
Suton mi sa sunca olizao mleko
I ugasio pod čelom zvezde dve
Perje u kom sam utanjao
Pred san o moru (i o tebi)
Iz jastuka mi u vetar prosuli
Pero na kom ko na štuli
Javom sam smešno šepao
Umor mi neki mila ščepao
Oteli su me samom sebi
Njina je i ova beda stihova
I ti ćeš znam postati njihova
No urede li da delimo krletku
I to praštam im naposletku

Fridrih Niče - Pismo majci

Moja draga, stara majko,
(...) Kako bih mogao za Božić da te obradujem moja dobra majko? Ali, moraš sasvim ozbiljno da pristupiš tome; imam 500 franaka ušteđenog novca, mogu dakle da dopustim sebi taj mali luksuz. Makar zbog toga jer nikog nemam osim svoje dobre majke. - Imamo toliko malo ljudi kada ozbiljno razmislimo o tome. Ono što me sada zabrinjava je što uskoro neću imati šta da radim zbog sve lošijeg vida: naime, neću ništa moći da radim.-
Ovde je tužno vreme, mnogo kiše; takođe je bila jedna bura, tokom koje je dosta toga oštećeno. Mene je talas iznenadio i pobegao sam na jedno drvo.

Uz srdačne pozdrave i zahvalnost Tvoj
F.                                                                                            Nica, 13. nov. 1886.


Fridrih Niče - Pisma majci ("Filip Višnjić", 2008, Beograd)

четвртак, 14. април 2011.

Moje ludilo - Čarls Bukovski

Postoje stepeni ludila, i što si luđi, to je drugim ljudima očiglednije. Najveći deo svog života skrivao sam svoje ludilo, ali ono je tu. Na primer, neko mi govori o ovom ili onom, i dok me ta osoba gnjavi svojim bajatim opštim mestima, desi se da zamislim njegovu ili njenu glavu položenu na panj giljotine, ili ih vidim na ogromnom tiganju, kako se prže i gledaju me unezverenim očima. U takvim situacijama najverovatnije ću pokušati da umaknem, ali ne mogu da izbegnem takve vizije kad mi se ljudi obrate. Ili, kad sam bolje raspoložen, mogu da ih vidim na biciklu, kako se brzo udaljavaju od mene. Jednostavno imam problem sa ljudima. Životinje, njih volim. One ne lažu i retko pokušavaju da te napadnu. Ponekad znaju da budu podmukle, ali to se toleriše. Zašto?
Najveći deo mladosti i srednjih godina proveo sam stešnjen u malim sobama, gledajući u zidove, pocepane zavese, ručke na komodama. Bio sam svestan žena i želeo sam ih, ali nisam hteo da skačem kroz sve obruče da bih došao do njih. Bio sam svestan novca, ali opet, kao sa ženama, nisam hteo da uradim ono što je potrebno da bih došao do njega. Hteo sam samo onoliko koliko mi treba za sobu i piće. Pio sam sam, obično u krevetu, spuštenih roletni. Ponekad sam odlazio u obližnje lokale da overim koga ima, ali to je uvek bilo isto - ništa posebno, a često mnogo manje od toga.
U svim gradovima posećivao sam biblioteke. Otvarao knjigu za knjigom. Retko koja knjiga mi je govorila nešto. Uglavnom su bile prašina u mojim ustima, pesak u mojim mislima. Nijedna nije bila povezana sa mnom ili sa mojim osećanjem: gde sam bio - nigde- šta sam imao - ništa - i šta sam želeo - ništa. Knjige iz prošlih stoleća samo su još više komplikovale misteriju što imaš ime, hodaš naokolo, govoriš, radiš nešto. Niko se nije bavio mojim specifičnim ludilom.
U nekim lokalima postajao sam nasilan, dolazilo je do tuča u kojima sam uglavnom dobijao batine. Ali ja se nisam tukao ni protiv koga posebno, nisam bio gnevan, samo nisam shvatao ljude, to što oni jesu, to što rade, kako izgledaju. Više puta bio sam u zatvoru, izbacivan sam iz soba u kojima sam živeo, spavao sam po parkovima, na grobljima. Bio sam izgubljen, ali nisam bio nesrećan. Nisam bio zao. Jednostavno nisam mogao da shvatim ništa od onoga što je bilo tu. Moje nasilje bilo je usmereno protiv očigledne klopke, vrištao sam, a oni nisu razumeli. Čak i u najgorim tučama pogledao bih svog protivnika i mislio: zašto je besan? Hoće da me ubije. Onda bih morao pesnicama da se branim od zveri koja nasrće na mene. Ljudi nemaju smisla za humor, tako su dosadno ozbiljni u odnosu na same sebe.
Negde usput, a zaista ne znam odakle mi to, počeo sam da mislim: možda bi trebalo da budem pisac. Možda bih mogao da napišem reči koje nisam pročitao, možda bih tako mogao da sklonim tog tigra s grbače. I tako sam počeo, i protekle su decenije bez mnogo sreće u svemu tome. Sada sam bio ludi pisac. Nove sobe, novi gradovi. Padao sam sve niže i niže. Jednom sam se smrzavao u Atlanti, u baraci od ter-papira, živeći na dolar i po nedeljno. Bez vode, struje, grejanja. Sedeo sam i smrzavao se u svojoj kalifornijskoj košulji. Jednog jutra našao sam patrljak olovke i počeo da pišem pesme po marginama starih novina na podu.
Na kraju, u četrdesetoj, pojavila se prva moja knjiga, mala brošura pesama: Cvet, Pesnica i Zverski Jauk. Poštom je stigao paket knjiga i otvorio sam paket, a unutra su bile te brošure. Prosule su se po ulici, sve te knjižice, i ja sam kleknuo usred njih, klečao sam i podigao Cvetnu Pesnicu i poljubio je. To je bilo pre 30 godina.
I dalje pišem. U prva četiri meseca ove godine napisao sam 250 pesama. I sad osećam kako se ludilo valja kroz mene, ali još nisam napisao reč onako kako to želim, tigar mi je i dalje na leđima. Umreću s tim kurvinim sinom na grbači, ali borio sam se s njim. I ako negde postoji neko ko se oseća dovoljno ludim da poželi da bude pisac, reći ću: samo napred, pljuni u oko suncu, udri po tim tipkama, to je najbolje moguće ludilo, stolećima je potrebna pomoć, ljudski rod vapi za svetlošću, hazardom i smehom. Daj im to. Ima dovoljno reči za sve nas.


Umesto predgovora: iz posthumno objavljene knjige "Betting on the Muse: Poems & Stories" (1996)
Čarls Bukovski - Tako mrtvi vole (LOM, 2007, Beograd)

недеља, 10. април 2011.

Odlaganje - Fernando Pesoa


Prekosutra, da, samo prekosutra...
Sutra ću početi da mislim na prekosutra.
To je jedina mogućnost: danas nikako ne...
Ne, danas ništa; ne mogu danas.
Zamršena upornost moje objektivne subjektivnosti,
san moga stvarnog života, umetnut,
iznemoglost prerana i beskrajna,
iznemoglost svijeta da se uđe u tramvaj.
Ta vrsta duše...
Samo prekosutra...
Danas bih htio da se pripremim,
htio bih da se pripremim, kako bih sutra mogao misliti
na idući dan...

On je presudan.
Već imam nacrtan plan; ali ne, danas ne crtam planove,
Sutra je dan planova.
Sutra ću sjesti za stol da osvojim svijet;
ali svijet ću osvojiti tek prekosutra...
Imam želju da zaplačem,
imam želju da zaplačem naglo, iznutra...
Ne, ne pokušavajte saznati ništa više,
to je tajna i neću govoriti.

Samo prekosutra...
Kad sam bio dijete, cijeli tjedan sam se radovao nedjeljnom
cirkusu.
Danas me raduje samo nedjeljni cirkus od cijelog tjedna
mog djetinjstva.

Prekosutra bit ću drugi.
Moj život će triumfirati...
Sve moje sposobnosti inteligentna, odgojena i praktična čovjeka
bit će dekretom sabrane,
ali sutrašnjim dekretom.
Danas hoću da spavam, a sutra ću sve urediti...

Za danas, ima li kakva predstava, koja bi obnovila moje
djetinjstvo?
Pa čak da i sutra kupim ulaznicu,
jer tek prekosutra će biti dobra predstava...
Prije ne...
Prekosutra ću se latiti poslova, koje ću sutra proučiti.
Prekosutra ću konačno biti ono, što danas nikako ne mogu biti.
Samo prekosutra.
Pospan sam kao izgubljen pas na hladnoći.
Veoma sam pospan.
Sutra ću ti reći riječi, ili prekosutra,

Da, možda jedino prekosutra...

Budućnost...
Da, budućnost...